Općenito o puhu

Puh je noćni šumski glodavac velikih crnih očiju i kitnjastog repa, poznat po tome što zimski san zna trajati i više od pola godine. Kad kažemo „puh“, najčešće mislimo na sivog puha (Glis glis), našeg najvećeg i najpoznatijeg predstavnika porodice puhova. U Hrvatskoj žive i manji puhovi, među kojima su puh orašar i gorski puh. U nastavku opisujem kako prepoznati puha, gdje živi, što jede i kako s njim živjeti u miru, čak i kad se useli pod vaš krov.

Sivi puh na prvi pogled podsjeća na malu sivu vjevericu. Tijelo mu je dugo petnaestak centimetara, a gotovo jednako dug je i gusto obrastao rep. Krzno na leđima je srebrnastosivo, trbuh svijetao, a oko velikih tamnih očiju ima tanak tamni prsten. Uši su male i okrugle, a na nogama ima jastučiće s kojima se spretno penje i po okomitim površinama. Ljeti teži stotinjak grama, a u jesen, prije zimskog sna, i znatno više.

Za razliku od vjeverice, puha danju gotovo nikada ne vidite. Češće ga čujete: noću po tavanu grebe, trči i glasno cvrkuće ili frkće.

Važno je znati da se koža repa kod puhova lako skine kad ih netko uhvati za rep. Tako se puh u prirodi spašava od grabežljivca, ali ozljeda je trajna. Puha nikada ne hvatajte za rep.

Sivi puh je stanovnik listopadnih i mješovitih šuma, osobito bukovih i hrastovih šuma sa starim, šupljim stablima. Rasprostranjen je u većem dijelu Hrvatske, od nizinskih šuma do gorja, a posebno je brojan u Gorskom kotaru i Lici. Rado se nastanjuje i u voćnjacima uz šumu, a često i u ljudskim objektima: na tavanima, u vikendicama, planinarskim kućama i kućicama za ptice.

Danju spava u dupljama drveća ili u gnijezdu od mahovine i lišća. Zimski san provodi najčešće ispod zemlje, u rupama među korijenjem ili u pukotinama stijena, gdje je temperatura stalna i ne pada ispod ništice.

Puh je pretežno biljojed i njegov jelovnik prati godišnja doba:

• u proljeće jede pupove, mlado lišće, cvjetove i koru,
• ljeti voće, bobice i ponešto kukaca, a povremeno i ptičja jaja,
• u jesen se tovi bukvicom, žirom, lješnjacima, orasima i kestenima.

Upravo o urodu bukvice i žira ovisi cijela godina sivog puha: u godinama bogatog uroda razmnožava se obilno, a u slabim godinama ženke se često uopće ne okote. Puhu ne dajte kruh, mlijeko ni slane i slatke ostatke hrane. Ako zbrinjavate mladunče ili bolesnog puha, prehranu dogovorite s veterinarom ili oporavilištem.

Nije slučajno da kažemo „spava kao puh“. Sivi puh u zimski san odlazi već u rujnu ili listopadu i budi se tek u svibnju ili lipnju, pa u snu provede sedam, a ponekad i osam mjeseci. Tijelo mu se tada ohladi gotovo do temperature okoline, a živi od masnih zaliha nakupljenih u jesen.

Puh je aktivan noću i vrlo je društven: u gnijezdima i skloništima često živi u manjim skupinama. Pari se ljeti, a ženka nakon otprilike mjesec dana okoti obično četiri do šest golih i slijepih mladih, najčešće krajem srpnja ili u kolovozu. Mladi se osamostale s oko dva mjeseca i do jeseni moraju nakupiti dovoljno masti za zimu. Za glodavca puh živi neobično dugo, u prirodi i više od pet godina. Ako ste pronašli mladunče, sve o othrani pročitajte u našem članku o othrani malog puha.

Uz sivog puha, u Hrvatskoj žive i manji srodnici:

• Puh orašar (Muscardinus avellanarius) je sićušan, težak dvadesetak grama, zlatnonarančastog krzna i kitnjastog repa. Živi u gustim živicama, šikarama i rubovima šuma s lijeskom. Lješnjak koji je načeo puh orašar prepoznaje se po glatkom, okruglom otvoru.
• Gorski puh (Dryomys nitedula) je nešto veći, sivosmeđ, s tamnom prugom koja mu se proteže preko oka poput maske. Živi u šumama i šikarama, pretežno u brdskim i planinskim krajevima.

Obje su vrste u Hrvatskoj strogo zaštićene. Ako pronađete takvog puha u nevolji, odmah ga predajte oporavilištu.

• Gubitak staništa: sječa starih stabala s dupljama i nestanak živica i šikara.
• Rascjepkanost šuma: puhovi nerado prelaze otvoren prostor, pa ceste i gole površine razdvajaju populacije.
• Otrovi za glodavce postavljeni na tavanima i u vikendicama.
• Posude s vodom i bačve u kojima se puhovi utope.
• Mačke, koje hvataju puhove oko kuća, te sove i kune u prirodi.
• Uznemiravanje tijekom zimskog sna, koje puhu troši dragocjene zalihe.

Puh na tavanu zna biti glasan i napravi štetu na izolaciji, ali otrov nije rješenje. Savjetujem ovo:

• u jesen, kad puhovi odu na zimovanje u tlo, pronađite i zatvorite otvore kroz koje ulaze pod krov,
• ne zatvarajte otvore ljeti, kad u gnijezdu mogu biti mladi,
• posude s vodom i bačve na tavanu i u dvorištu pokrijte,
• uz šumu ostavite stara stabla s dupljama i postavite kućice za puhove.

Ako pronađete puha koji je hladan, ozlijeđen, koji danju leži na tlu ili je mladunac bez majke, u rukavicama ga stavite u kutiju na toplo i tiho mjesto i javite se veterinaru ili oporavilištu. Puh zna snažno ugristi, a može imati buhe i grinje, zato ga ne dirajte golim rukama. Popis kontakata udruga i oporavilišta nalazi se na našoj stranici.

Puh orašar i gorski puh strogo su zaštićene vrste i ne smiju se hvatati, uznemiravati ni držati. Sivi puh u dijelu Hrvatske ima status lovne divljači i tradicionalno se lovi u Gorskom kotaru i Lici, ali samo prema propisima o lovstvu. Izvan toga ga se ne smije hvatati ni držati kao kućnog ljubimca. Za sve puhove vrijedi isto: dugotrajna njega i othrana dopuštene su samo oporavilištu ili uz dopuštenje, a cilj je povratak u prirodu.

Puh je mali šumski pospanac koji veći dio godine prespava, a ostatak provede noću u krošnjama. Treba mu stara šuma, živica i malo razumijevanja kad se useli pod krov. Ne trujte ga, ne hvatajte ga za rep, a ako ga pronađete u nevolji, zovite stručnjake.